Neki ljudi tvrde da bi se zemlje trebale fokusirati isključivo na ekonomiju u razvoju kako bi eliminisale siromaštvo, dok drugi smatraju da razvoj dovodi do ekoloških problema i da ga stoga treba obustaviti.Čini mi se da je u pitanju samo različit naglasak: oba stava imaju svoje opravdanje u zavisnosti od potreba različitih zemalja.

S jedne strane, ima smisla da osiromašene zemlje daju prednost procvatu ekonomije u odnosu na njegove implikacije na ekosistem.Iz perspektive zagovornika ovoga, sam problem koji iscrpljuje ove nacije nije stanište flore i faune već zaostala ekonomija, bilo da se radi o niskoj produktivnosti u poljoprivredi, nedovoljnom ulaganju u infrastrukturu ili o milionima smrti od gladi i bolesti.Uzimajući u obzir ovaj stimulativni ekonomski rast, krunisan je kao od najveće važnosti u obezbjeđivanju sredstava za rješavanje ovih problema.Jedan uvjerljiv primjer je Kina, gdje je buran ekonomski uspon u posljednjih pola stoljeća svjedočio dramatičnom smanjenju siromašnog stanovništva i eliminaciji gladi.
Iako argument ima svoju ulogu u manje razvijenim regionima, nije dovoljno opravdan da ih ućutka
ekolozi koji protestuju na ulicama u industrijalizovanim zemljama, koji su već iskusili štetne posledice zajedno sa ekonomskim nagradama.U Americi, na primjer, popularnost privatnih automobila je postala glavni krivac za povećanje ugljičnog dioksida.Također, troškovi rješavanja pogubnih utjecaja nekih industrijskih projekata mogu u velikoj mjeri nadmašiti njihov doprinos poreskom sistemu, s obzirom na dugoročnu eroziju tla i kontaminaciju rijeke zbog opasnog zagađenja – ova zabrinutost iz ekonomske perspektive također pokreće tvrdnju da procvat ne bi trebalo da bude na žrtvi životne sredine.
U zaključku, svaka izjava ima svoje opravdanje iz određene perspektive, rekao bih da bi ekonomije u usponu mogle izvući pouke iz industrijaliziranih zemalja u njihovim iskustvima u bavljenju odnosima između razvoja i ekološkog sistema, te stoga pokrenuti sveobuhvatniju strategiju koja će zadovoljiti njihove zahtjeve.